Topic: Modelarstvo - kako početi (Read 53181 times) previous topic - next topic

Prije nego što počnemo sami odlučite koliko ste zainteresirani za modelarstvo. Ovaj hobi izistkuje dosta slobodnog vremena, ali i novaca. Ovo vam govorim kako bi odmah mogli preskočiti igračke iz Spartaka i razno raznih kineskih dućana.
Računajte da će vas ulazak u ovaj hobi izači oko 1000 Kn.

Za sve vas koji ste nastavili čitati krećemo sa osnovnim stvarima. Kako je ovo aeronautički magazin preskoćiti ćemo osnove leta i aerodinamike jer pretpostavljam da to znanje već imate.

Ovaj članak dostupan je i na slijedećoj adresi u PDF-u za download uz napomenu da se ova tema update-a, dok je PDF prva verzija, tako da neki linkovi i opisi iz PDF-a više ne vrijede, no svejedno, dobro je za početnike da sve pročitaju:

https://drive.google.com/file/d/0B1xqB5ZfVaHwMGg4S01DRnJTVm8/edit?usp=sharing

Odabir stanice:
Krenimo od stanice kao najvažnijeg elementa.
Kao minimum potrebna vam je stanica sa 4 kanala (gas, eleroni, elevatori i repno kormilo).
Svaki modelar će vam preporučiti da na stanici ne štedite. Jednom kupljenu stanicu rjetko će te mjenjati pa preporučam minimalno šesterokanalnu stanicu sa kojom si ostavljate mjesta za napredovanje. Stanicu ćete ionako koristiti za više modela.
Sve novije stanice koriste 2.4 GHz spektar umjesto 35/40/72 MHz, kao i WiFi mreže, i ne trebaju uparene kristale kvarca za korištenje određenog kanala. Stanice na 2.4 GHz se same uparuju sa prijemnicima, otpornije su na smetnje i ne može se dogoditi da dvoje modelara koriste istu frekvenciju i smetaju jedan drugome.

Minimum specifikacija poželjan za početničku stanicu:

- Radi na frekvenciji od 2.4 GHz
- Min. 6 kanala sa svim standardnim mikserima
- Sposobnost da memorira bar desetak modela
- Raspoloživost raznih tipova prijemnika
- kvalitetan radio-link protokol (DSMX, FAAST, FAASTEST, HoTT...)

Da u najkraćem objasnimo ove zahtjeve. Skoro svi RC sistemi koji se danas prodaju rade na mikrovalnom području od 2.4 GHz. Ovim se izbjegava čačkanje sa kristalima i rizicima da se frekvencije dva daljinca preklope, što bi moglo dovesti (i dovodilo je bezbroj puta) do padova modela. Susutavi na 2.4 GHz rade tako što se stanica i prijemnik "dogovore" o točnom "kanalu" ili kod većine novih stanica, kanalima, na kojemu će komunicirati s prijemnikom, te se koristi jedinstveni identifikator stanice koju prijemnik zapamti pri procesu povezivanja stanice i prijemnika (Bind-anje). Područje od 2.4 GHz ima puno više kanala nego stari sistemi na npr. 27 MHz ili 35 MHz. Situacija bi se slikovito mogla opisati kao vožnja na auto-cesti sa 5 ili 6 traka, kao u slučaju starih sistema, ili na auto-putu sa tisućama uporednih traka, gde su šanse da se nađete u istoj traci sa nekim drugim zaista zanemarljive.


Kad spominjemo 6 kanala, male su šanse da ćete u početku letjeti model koji će zahjtevati svih šest, no nije ni to nemoguće.
Ali zato ćete kod skoro svakog modela koristiti mikseve. Miksevi kombinuju rad dva ili više servoa u jedinstvenu komandu. Ovo su najčešći miksevi, kod mnogih stanica već predefinirani zbog lakšeg korištenja:

- Mikser za ailerone (ako svaki aileron ima svoj servo)
- Mikser za elevone (kod delta modela, letećih krila i raznih drugih bezrepaca)
- Mikser za V-rep (obično se viđa kod jedrilica)

Od ostalih funkcija koja treba imati u RC stanici najvažniji su: reverse, dual rate i expo. Ove funkcije odnose se na pojedini kanal, znači ne miksaju više kanala.
Reverse znači da želite da servo promjeni smjer okretanja u odnosu na pomjeranje palice. (Ovo vam omogućava, između ostalog, da ne brinete kako ćete okrenuti servo prilikom ugradnje u model).

Dual Rate (D/R) je posebno važna kod bržih i 'nervoznijih' modela, kod kojih želite smanjiti maksimalan otklon kontrolnih površina na modelu (aileron, elevator, rudder) u odnosu na pomicanje palice. Npr. Dual Rate od 50% znači da ako palicu pomaknete do kraja, servo će se okrenuti samo do polovice koliko inače može.



Expo je vrlo sličan Dual Rate-u ali omjer pomicanja palice i servoa nije linearan nego je u vidu parabole. Od kakve ovo može biti koristi, pitate se? Pa, želite da npr. smanjite hod serva pri blagim pokretima palice, no i dalje želite da servo stigne do kraja kad i palicu pomaknete do kraja. Spomenute 'brze i nervozne' modele možete tako lakše upravljati umjerenim pokretima palica dok model leti pod većom brzinom, a kad se motor ugasi i model postane sporiji i trom, možete se prizemljiti koristeći puni hod kontrolnih površina.



Mogućnost stanice da memorira podešavanja za više od jednog modela je jedna također važna osobina. Recimo da imate dva modela, jednu jedrilicu i jedan helikopter. Podešavanja na stanici za dva ovako različita modela bit će, sasvim različita. Kad se uzme u obzir da podešavanje komandi kod svakog od modela može zahtjevati dosta vremena (i živaca), jasno je da kroz ovaj proces ne želite prolaziti svaki put kad mijenjate model. Ako stanica može memorirati desetak modela, to je u redu, a današnje stanice mogu i puno više. Kod skupljih stanica postoje i zasebne memorijske kartice koje se mogu izvaditi i ubaciti u računalo i tamo dodatno programirati.

Napomenimo i to da ne samo svaki model može imati svoja podešavanja, nego i jedan te isti model može imati više "režima leta". Npr. skupe i sofisticirane takmičarske jedrilice kategorije F3J koriste jedan režim leta dok se podižu na vitlu, drugi dok lete u termici, treći dok se spuštaju sa izvučenim flapsovima, itd. (Da se sve ovo "naštima" treba naravno izvesti mnogo probnih letova.)

Pri kupovini nove stanice prodavač će vas vejrovatno zbuniti pitanjem s kojim MODE-om želite stanicu. Postoje 4 moda stanice: 1,2,3 i 4: Najčešće se prodaju kao Mode 1/3 ili Mode 2/4. Modovi određuju raspored funkcija (komandi) po palicama. Ako odaberete Mod 1 imat ćete komande nagiba (Ailerons) i gasa (Throttle) na desnoj palici, a na lijevoj komande smjera (Rudder) i visine (Elevator). Ako odaberete Mod 2 imat ćete komande nagiba i visine na desnoj palici, a na lijevoj komande smjera i gasa.
Ovo je sve zbog toga što kontrola gasa nema oprugu koja je vraća u neutralni položaj (centar), kao što je slučaj kod svih drugih pokreta palicama. Da nije ovoga, ne bi bilo ni razlike između MODE-ova stanica budući se komande ionako mogu prespojiti zavisno već od toga kako serva spojite na prijemnik.
Malo bolje stanice imaju mogućnost mehaničkog prebacivanja sa jednog na drugi MODE, tako što se stanica otvori te se odvijačem odrade izvjesne radnje, striktno prateći uputstva proizvođača. A one vrhunske, skupe stanice, imaju mogućnost programskog prebacivanja, znači bez otvaranja radija.



Kontrolne površine za visinu ili kako neki zovu dubinu (ELE- elevator), nagib (AIL - aileron), smjer (RUD - rudder ili YAW kod helikoptera) i gas (THR - throttle) su prikazane na slijedećoj slici:







Kod nas su najzastupljenije MODE2 ili MODE 4 stanice, kod kojih je gas na lijevoj palici.





Najjeftinija stanica koja će zadovoljiti svakog početnika je Turnigy-i6, koja u sebi ima čak i telemetriju.
Riječ je o 6 kanalnoj stanici koja se pokazala dosta dobrom za početničke modele.
Domet joj je solidnih 500m, što je sasvim dovoljno za let avionima i helikopterima, pa čak i manjim jedrilicama i multirotorima.
Za cijenu od 300 kn, stvarno nudi više nego dovoljno. Uz stanicu naravno dolazi i jedan 6 kanalni prijemnik, dok sama stanica ima memoriju za 10 različitih modela.

http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__65911__Turnigy_TGY_i6_AFHDS_Transmitter_and_6CH_Receiver_Mode_2_EU_Warehouse_.html




Jedna od popularnijih (i jeftinijih) kompjuteriziranih stanica je Turnigy 9x.
Za cijenu od 650 kn koliko stoji sa poštarinom i plaćanjem PDVa, ova 8 kanalna stanica će svakom početniku ponuditi puno više nego što će mu u početku zatrebati.
Također, prijemnici za ovu stanicu su dosta povoljni, tako da svaki vaš model može imati svoj prijemnik, i kada ga odlučite letjeti , dovoljno je napuniti bateriju, staviti ju u željeni model i zadovoljstvo može početi.

Mnogi će reći da postoje i jeftinije 6 i 4 kanalne stanice koje se daju nabaviti i za 200-tinjak kuna, no po mom osobnom iskustvu, takve stanice najčešće nemaju delta mix nužan kod početničkih modela (tipa ZAGI), a i sam domet je dosta diskutabilan. Ima slučajeva kada je domet jedva kakvih 50ak metara, neotporne su na smetnje, i u konačnici najčešće let s takvom stanicom završi dosta kobno po model. No ako su financije problem (a kod nas su to najveći problem), netko bi se za početak i ulazak u hobi mogao i s tim zadovoljiti.

http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__8992__Turnigy_9X_9Ch_Transmitter_w_Module_8ch_Receiver_Mode_2_v2_Firmware_.html





Prijemnici za ovu stanicu:


8 kanalni:

http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__12339__Turnigy_9X_2_4GHz_8Ch_Receiver_V2_.html




6 kanalni:

http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__12901__Hobby_King_2_4Ghz_Receiver_6Ch_V2.html







Best Buy stanica trenutno je definitivno FrSky Taranis.
Riječ je o 16/32 kanalnoj stanici sa svim mogućim opcijama koje danas postoje na tržištu, dakle, telemetrija, glasovne obavijesti, neograničen broj podešavanja, memorija za 250 modela....ukratko sve. Koristi poznati i izuzetno otporan ACSST protokol u komunikaciji između stanice i prijemnika, koji je poprilično otporan na sve vanjske utjecaje i pomeo je skupu konkurenciju renomiranih proizvođača poput Futabe, Graupnera, Spektruma. S ovom stanicom i prijemnikom možete biti sigurni da će vam domet biti barem 1.5 km minimalno. Ukoliko su uvjeti dobri, bez problema ćete doći i do 2.5 km dometa sa ovom kombinacijom.
Zgodna stvar je da sama stanica ima utor za dodatni modul ako kojim slučajem već imate prijemnike i modele od nekog drugog proizvođača (drugačijeg protokola). Dovoljno je ubosti taj modul u stanicu (recimo Spektrum za DSMX ili DSM2 protokol) i koristiti njega umjesto ugrađenoga.
Koristeći unutrašnji modul i vanjski zajedno, možete dobiti i 32 kanala za upravljanje, što će uistinu samo jako rijetki i zatrebati.

http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__85504__FrSky_2_4GHz_ACCST_TARANIS_X9D_X8R_PLUS_Telemetry_Radio_System_Mode_2_EU_Version_EU_Warehouse_.html




U početničke stanice spadaju još i 6 kanalne stanice drugih, renomiranih, proizvođača kao što su: Graupner, Futaba, Multiplex, Spektrum, JR, Jeti Duplex...
Te stanice su skuplje u odnosu na Turnigy 9x, ali svaka cijena ima i svoju prednost.
U njima su uglavnom ugrađene kvalitetnije komponente u odnosu na jeftine, kineske stanice (mada se i one proizvode u Kini). Tu prvenstveno mislim na palice i prekidače.
Druga stvar je osiguran kvalitetan servis, ako zatreba , i nakon 10 godina korištenja stanice, zatim, software same stanice koji je puno intuitivniji i novi model je puno lakše podesiti totalnom početniku sa recimo Spektrum DX6i stanicom, na čijem ekranu je sve nacrtano kad se odabire tip modela , tip krila, koliko serva se koristi za koju kontrolnu površinu, itd.
Još jedna pogodnost (opet u slučaju Spektruma) jest gomila gotovih BNF modela aviona, helikoptera i jedrilica  koje možete kupiti, počevši od micro aviončića i jedrilica , pa do velikih motornjaka. BNF modeli za Spektruma imaju u sebi već ugrađen Spektrum kompatibilni prijemnik, takvi modeli dođu kompletni, neki i potpuno sastavljeni, sa baterijama i punjačem. Potrebno je samo napuniti priloženu bateriju, povezati (BINDati) stanicu sa modelom i let može početi, za manje od pola sata od otvaranja kutije .







Sve te jeftinije stanice, nemaju mogućnost telemetrije, koja postaje slijedeći veliki hit u svijetu. Da bi se imalo i to potrebno je nabaviti skoro duplo skuplje stanice. Pod telemetrijom se generalno podrazumjeva slanje informacija ne samo od stanice do modela, nego i obrnuto. Tako možete tokom leta na svom predajniku pratiti stanje baterije, a uz razne dodatke ('sonde') možete znati i trenutnu brzinu i visinu modela. Podatak o visini i trenutnom propadanju ili penjanju je posebno zanimljiv za pilote RC jedrilica jer onda mogu znati da li im se model nalazi u termici.

Danas nastavak.
ESC i BEC

ESC ili regler




ESC kratica dolazi od engleskog naziva Electronic Speed Controller.
Moderan pogonski sistem za elektro modele sastoji se od brushless motora, LiPo baterije i ESC kontrolera.
Regler se povezuje između motora i baterije.Oni imaju više vrlo bitnih funkcija.
Prvo, regler daje impulse motoru bez kojih motor ne bi mogao raditi. Drugo, kontrolira broj okretaja motora, shodno položaju palice gasa. Treće, napaja strujom ostale RC uređaje u modelu (prijemnik i serva) tako da nije potrebna posebna baterija. Četvrto, pazi da napon u LiPo bateriji ne padne ispod 3 Volta po ćeliji, što bi dovelo problema sa napajanjem ostalih RC komponenti, a može i uništiti bateriju.
Regleri su danas pravi mali kompjutori i omogućuju programiranje velikog broja parametara, od dužine impulsa do minimalnog napona baterije.
Regleri općenito dolaze u 2 verzije, sa ugrađenim BECom za napajanje prijemnika iserva i bez njega (OPTO regleri).
Osim toga uz svaki regler vezane su dvije vrijednosti.
Maksimalna kontinuirana struja u A i maksimalna trenutna struja u A koju ne bi trebali premašiti ako ne želite „spržiti“ regler. Tako regleri dolaze u vrijednostima od 5A, 8A, 10A, 25A, 35A itd. koji označavaju maksimalnu kontinuiranu struju, maksimalna trenutna struja obično stoji u zagradi npr. 25A(30A burst). Uz to svakako važan je i maksimalni napon na kojem regler može raditi, obično označen sa brojem ćelija (10-14 NiMH/2-4S Lipo).

Regleri najčešće imaju tri grupe izvoda (žica):

1. Tri žice ka motoru,
2. Dvije žice ka bateriji,
3. Tri tanje uvijene žice ka prijemniku, slične kao žice na servima i drugim RC uređajima.

Dvije žice ka bateriji su po pravilu crvena i crna, i tu strogo treba paziti da se regler i baterija ne spoje obratno jer može doći do kratkog spoja i uništenja reglera. Najbolje je koristiti konektore koji ne dozvoljavaju pogrešno spajanje. U tom smislu, početnik bi trebao izbjegavati tzv. "bullet" zlatne konektore, koji su inače kvalitetniji i predviđeni za veće napone.

Tri žice ka motoru mogu se sa istovjetno obojenim žicama na motoru spojiti raznim konektorima (najbolje bullet, ali i luster klema dobro dođe, naravno s plastikom kao izolatorom), a mogu se i direktno zalemiti i izolirati , ako ne namjeravate regler stalno premještati iz modela u model. Putem ove tri žice regler napaja motor strujom, ali i kontrolira rad motora. Protok informacija je dvosmjeran - ne samo od reglera ka motoru nego i obratno, jer regler mora svakog trenutka znati položaj rotora u odnosu na stator. Detaljno objašnjenje kako se ovo odvija prilično je slozeno. Prvi brushless motori su imali posebne senzore koji su obavještavali regler o trenutnom položaju rotora. Današnji modelarski motori su "sensorless", znači nemaju posebne senzore, nego regler prima povratnu informaciju zahvaljujući magnetnoj indukciji u namotajima.

Neki regleri, posebno oni veće snage, imaju još i dvije ili tri tanje žice sa RC prekidačem na kraju. Ovo je zgodno kako iz razloga sigurnosti, a i da prijemnik ne bi crpio struju iz baterije dok model ne leti. Naravno, bateriju treba uvijek iskopčati iz modela kad se sa letenjem završi zbog opasnosti ne potroši previše struje iz baterije nakon čega ona može postati neupotrebljiva. Govorimo naravno o LiPo baterijama.

Još jedna stvar koju uglavnom imaju svi noviji regleri, pa čak i neki najjeftiniji, jest zaštitni mehanizam protiv slučajnog pokretanja motora.
Što to ukratko znači ?
To znači da prilikom spajanja baterije na vaš model, ako ste kojim slučajem gas na stanici ostavili u nekom položaju koji nije neutralan (najniži), motor neće početi s radom, nego će proizvoditi niz zvučnih signala da bi vas obavijestio da nešto nije u redu.
U suprotnom, da toga nema, moglo bi se dogoditi da motor odmah počne vrtiti elisu dok su vam prsti od spajanja baterije još blizu, što može dovesti do ranjavanja , pa čak i gubitka nekih ekstremiteta.
Mnoge bolje i skuplje stanice i njihovi prijemnici imaju taj mehanizam ugrađen i u prijemnik. kod jeftinih kineskih stanica toga nema.

Zato je jako bitno prije gašenja stanice ISKLJUČITI bateriju (odspojiti od reglera), da se ne bi ponovio gore napisani scenarij i došlo do neželjenih posljedica.

Shema spajanja prikazana je u slici:



Kvalitetni regleri (Jeti, Kontronic, Himax...) dolaze sa cijelom listom dodatnih funkcija koje se mogu programirati. Programiranje se izvodi bilo putem palice gasa na stanici, ili, što je mnogo komfornije i sigurnije, posebnim programatorom. Jedna od najvažnijih dodatnih funkcija kontrolera je davanje upozorenja prije prvog pokretanja motora. Obično se čuje jedan ili vise "bipova" da bi se sekundu-dvije poslije elisa počela okretati. Tako imate vremena npr. da maknete prste od elise ako bi nenamjerno pokrenuli motor.
Tu su još i funkcije kočenja (bitno kod elektro jedrilica sa sklopivim elisama), način pokretanja motora (lagaano pokretanje , brže ili odmah) i još štošta u što sad ne bih ulazio jer početniku s jednostavnim modelom to sve neće biti potrebno na samom početku.

Da li je moguće okrenuti smjer okretanja motora i elise? Ako regler nema ovu funkciju, moraju se prespojiti žice. Većina brushless motora koji su trenutno na tržištu su outrunner tipa (rotor sa magnetima je izvana i dio je kućišta).Kada spojite motor na regler i bateriju i vidite da se elisa okreće u pogrešnom smjeru, potrebno je bilo koje dvije od tri žice između motora i reglera obratno spojiti. I to je to.

Jedno od čestih pitanja u vezi brushless pogona je da li je dovoljan jedan regler za više motora?
Ne - svaki motor mora imati poseban regler. Znači ako pravite dvomotorni avion, oba motora moraju imati svoj regler, mada oba poslije mogu dbiti spojena na istu bateriju.

Također nešto što jako zbuni početnike, jest kad prvi puta sve spoje i uključe bateriju. Regler cijelo vrijeme ispušta samo "beep"ove i ne reagira na palicu gasa.
To je zato što novi regler prvo trebate "naučiti" koliko je raspon gasa sa vašom stanicom.
Procedura "učenja" je krajnje jednostavna i istovjetna na većini jeftinih kineskih reglera. oni skuplji dolaze sa uputsvima, pa je preporučeno držati se uputa.
Ukratko, potrebno je kao i uvijek, prvo upaliti stanicu, palicu gasa gurnuti do maksimuma.
Nakon toga spojiti bateriju na regler (koji je spojen namotor) i pričekati da se ogalsi prvi "beep" ili dva. Nakon toga (iste sekunde), smanjiti gas na palici do kraja.
Sad regler odsvira jedan ili nekoliko "beep"ova (ovisi o regleru) što daje do znanja da je zapamtio najveći gas i najmanji gas, odnosno, cijeli raspon gasa vaše stanice, te se iz njega više ne bi trebala čuti nikakva zvučna upozorenja. Ukoliko to ne funkcionira, provjerite upute samog reglera.
Ovaj postupak više ne treba ponavljati.



Kao što je već napomenuto, mnogi današnji regleri imaju i ugrađen BEC.
Pa da malo pojasnimo, što je BEC i za što se koristi.

BEC je kratica za Battery Eliminator Circuit.
Prijemnik kao i serva koji služe za pokretanje kontrolnih površina, flapsova, uvlačenje točkova, bacanje bombi i još štošta za svoj rad koriste određeni napon i struju.
No taj napon i struja nisu onoliki koliko je potrebno za rad elektro motora.
Svi prijemnici rade na naponu od 4-6 V i oni napajaju sve što je na njih spojeno, dakle, svaki servo se napaja od prijemnika, s tim istim naponom kao i prijemnik.
Da bi od baterije kojoj je nazivni napon 11.1V dobili traženih 5 ili 6V, potrebno je napon baterije "spustiti" na onaj koji je predviđen za rad prijemnika i serva. Veći napon bi spalio oboje i prijemnik i servo, što može dovesti do značajnog troška.
Zato postoji BEC, može biti ugrađen u regler, a može se kupiti i zasebno samo BEC.
Još jedna stavka koja je važna kod BEC-a je i maksimalna struja u amperima koju može dati na nazivnom naponu (5V ili 6V). Što sad to znači ?
E pa svaka RC komponenta, naravno, troši struju. Tako prijemnik troši određenu struju, recimo 100mA, svaki servo u praznom hodu opet troši nekih (recimo) 100mA, no kada je pod opterećenjem, struja skoči i do 400mA, ili više, ovisi o servu. Mali servači troše manje, ali imaju i manju snagu. Veći shodno tome troše više.
I sad, ako u jednom modelu imate ugrađena mala 2 serva i prijemnik, bit će vam dovoljan BEC od 1A.
No ako ima više serva (4-6), pa još recimo točkove na uvlačenje i nekakve LED diode za rasvjetu, takav BEC neće biti dostatan, već će biti potrebno koristiti BEC koji može opskrbiti prijemnik strujom od 3-5A, ili više. Sve opet ovisi kakve i koliko velike komponente (serva) su ugrađeni u model.
Postoji više vrsta BEC-ova:

Linear BEC - regulira napon analognim sklopom korištenjem nekog aktivnog elementa, nikada samo korištenjem otpornika - osim velikog gubitka (grijanje) regulacija samo sa otpornikom zapravo nije regulacija - što servoi vuku više struje to na otporniku više pada napon - pa u konačnici servoi dobivaju manji napon - pa opet posljedično vuku više sturje - i tako ukrug dok netko ne pregori. Glavni problem Linearnih BECova je cijena izrade - za velike struje potrebni su skupi dijelovi i kompicirani sklopovi - switching BEC  se danas pojavljuje u obliku jednog jedinog chipa i košta ništa.
Linearni bec u prednoasti je za male struje i male razlike napona, te po tome što ne emitira impulsne  smetnje.

UBEC - UNIVERSAL Bec - označava BEC koji nije ugrađen u ESC tj. samosatlna sprava za napajanje elektronike . Po tipu može biti linearan ili switching.

SBEC - je kratica za Switching Battery Eliminator Circuit
SBEC je poboljšana verzija BECa koji kao sklop koristi switching tehnologiju, a samim tim , mogu dati i više struje u amperima. Mnogi SBEC se također mogu koristiti s puno večim ulaznim naponima od standardnog BEC-a (baterijama iznad 6 ćelija).
Switching BEC, zbog svoje kontrukcije i načina rada , emitira male ali primjetne impulsne smetnje.
Zato je preporuka da se bilo koji ESC (regler) koji ima ili nema u sebi ugrađen SBEC, ili od odvjeni SBEC u vašem modelu, stave što dalje od prijemnika, da bi što manje  ometao prijem signala od stanice.

Spajanje ESC-a s vanjskim BEC-om prikazano je na slici. Ukoliko imate ESC sa ugrađenim BECom koji vam je preslab i želite dodati vanjski BEC, potrebno je na konektoru koji ide u prijemnik iz reglera onesposobiti srednju žicu (od one 3 u boji) tako da ju se jednostavno izvuče van iz konektora.

[attachimg=1]

Na slici je primjer vanjskog UBEC-a (bez reglera):

Servo


Servo motori primaju signale od prijemnika i pretvaraju ih u rad. Oni su kod RC modela slično što i mišići u vašem tijelu. Servo najčešće služi za pokretanje aerodinamičkih površina koje onda mijenjaju tok zračnog strujanja i samim tim smjer leta modela. Pod ovim aerodinamičkim površinama podrazumjevamo kormila smjera i visine, elerone, elevone, flapsove, zračne kočnice, itd.

Kod modela sa motorima sa unutrašnjim sagorjevanjem jedan od serva treba dodijeliti komandi gasa. Jasno je da se za ovu svrhu može iskoristi neki manji i lakši servo budući da njegova snaga nije najvažnija, ali jest preciznost. Servo i karburator na motoru se podese tako da sa punim otklonom palice gasa motor postiže maksimalni broj okretaja, dok se sa palicom na suprotnom kraju održava "na leru" ali se ne gasi.

Serva se takođe mogu koristiti te za upravljanje točkovima na modelu, kako bi se kontrolirao smjer kretanja po zemlji. Obično se isti servo koristi i za pokretanje kormila smjera kao i prednjeg točka na kod podvozja tipa tricikl. Kod podvozja sa dva prednja točka i malim tockom na kraju trupa, ovaj mali točak je obično u vezi sa kormilom smjera koje ga onda i pomiče.

Neki skuplji i složeniji modeli imaju podvozje koje se uvlači, kao kod pravih aviona, za čije uvlačenje i izvlačenje se ponekad koriste serva a ponekad pneumatika.

Od ostalih primjena serva kod letećih modela napomenimo serva kod velikih jedrilica za vuču, koji imaju zadatak da u određenom trenutku otkvače jedrilicu od modela aviona koji ih vuče i podiže sa sobom.

Bez ozbira na veliki broj tipova serva na tržištu, koji se razliku po veličini, snazi, kvaliteti i cijeni, skoro svi servači imaju istu konstrukciju. Tu je minijaturni elektromotor koji pokreće redukcijski mehanizam, koji se završava kontrolnom polugom ili točkićem. Tu je i potenciometar ili slična elektronika koja kontrolira hod motora.



Servo se trožilnim kablom povezuje na prijemnik. U prošlosti su razni proizvođači koristili različite konektore ali danas je to uglavnom standardizirano. Početnici u RC modelarstvu obično dolaze sa ovim pitanjem: da li se servo jednog proizvođača može koristiti sa prijemnikom drugog proizvođača? Odgovor: danas, u 99% slučajeva, da. Slijedeće pitanje: da li je dobro miješati serva raznih proizvođača u istom modelu? Odgovor: nema ničeg posebno lošeg u tome, tako da se u modelima iskusnijih modelara zaista se mogu videti raspareni servoi. Servo je servo. Eventualni problemi mogu se pojaviti oko potrošnje energije kod većih modela sa više od 4 servoa. Takvi modeli i onako nisu za početnike pa nema potrebe ovom prilikom o tome raspravljati.

Gledano po veličini, tri najbrojnije kategorije serva su standardna, mini i micro.

Standardna serva se često isporučuju u kompletu sa RC stanicom i prijemnikom. Ovo su robustni servači tipične težine od 40-50 grama i snage (tj. momenta) od 3 do 4 kg/cm. Neki od poznatih modela su Hitec HS-311, Futaba S3003, itd. Četiri ovakva servoa će odgovarati u npr. trenažnom modelu težine oko 2 kg, pogonjen motorom sa unutrašnjim sagorjevanjem od 6.5 kubičnih cm.



Za nešto manje modele, tipično oko jednog kilograma težine, optimalni su "mini" servači, težine 15-20 grama i snage oko 2.5kg/cm kao npr. Hitec HS-81.

Za male modele, tzv. park-flyere, koji su najčešće pogonjeni elektro motorom, pogodni su "micro" i "sub-micro" serva. Njihova težina se kreće oko desetak grama, a momenat 1.2 kg/cm (Hitec HS-55). Prije nekoliko desetljeća ovako mali servači su zbog delikatnog mehanizma bili prilično skupi, ali danas to više nije slučaj. To se može zahvaliti proizvodnji u velikim serijama u zemljama Dalekog istoka.Danas su jedni od najpopularnijih micro serva već spomenuti Hitec HS-55, Zatim HITEC HXT900 i njegovi derivati (Towerpro TG9, razni Turnigy i HobbyKing 9 gramski servači...).



Veza serva sa konstrukcijom modela je u principu montažna, putem dva ili četiri vijka i jezičaka na servou. U nekim slučajevima vijci mogu biti nepraktični, kao npr. kod modela od pjenastih materijala (depron, stiropor...). Nije rijetko da se zato serva i trajno lijepe za model (vrućim ljepilom, 5 min. epoxy-em). Tako se štedi na tezini ali ovaj pristup ima i svoje negativne strane - šta ako se servo pokvari i treba ga zamijeniti? Servo zalijepljen vrućim ljepilom se najlakše može skinuti tako sa se zagrije fenom za kosu (da ljepilo malo popusti) okolicu serva, i onda ga se bez problema izvadi. Ne događa se često ali se ipak događa. Što više serva i drugih komponenti imate u modelu to su veće šanse da nešto otkaže.

Kod ljjepljenja epoxy-em treba pripaziti jer se epoxy slabo veže za glatku plastiku od koje je izliveno kućište serva. Zato se servo prvo nekoliko puta obmota maskirnom trakom ("papirnim selotejpom"), tako da kraj trake dođe na stranu koja se lijepi. Onda se tako obmotani servo epoxy-em uljepi na svoje mjesto. Spoj je čvrst i siguran, a u slučaju potrebe servo se može osloboditi i izvadit tako što se traka rasiječe. Vraćanje servaa na mjesto ne ide tako glatko, naravno, jer prvo je potrebno ležište očistiti od preostale trake i ljepila.

Kod nekih modela treba uzeti u obzir i vibracije motora. Ove vibracije mogu u određenim slučajevima dovesti do nepravilnog rada servo mehanizma ili njegovog oštećenja. Zato se servo montira uz pomoć gumenih podmetača, pa tako tijelo serva ne dodiruje direktno konstrukciju modela i ne prima vibracije od nje.

Konačno, da prokomentiramo pitanje kontrolnih veza. Ovome treba posvetiti maksimalnu pažnju jer ako bi se kontrolna veza otkvačila tokom leta to bi se vjerovatno završilo oštećenjem ili gubitkom modela.

Generalno se kontrolne veze mogu podijeliti na krute polugice i sajle. Kod sajli, što se viđa kod većih modela, potrebne su dvije, sa obje strane ručice i serva po jedna ("closed loop control"). Kod krutih polugica dovoljna je, naravno, samo jedna.

Kontrolna veza između servoa i kontrolnih površina obično se sastoji od dve štipaljke (clevis) i jedne polugice. Ako je polugica od metala onda se štipaljke mogu i izostaviti - šipkica se na krajevima savije u obliku slova Z (Z-bend) i tako utakne u jednu od rupa na poluzi na servu.

U ranijim danima RC modelarstva polugice i štipaljke su redovno bile metalne i spajale su se lemljenjem. Jedna ili obje štipaljke bi imale vijak i maticu pomoću kojih se moglo obavljati fino podešavanje dužine kontrolne veze. Npr. veza bi se mogla skratiti ili produžiti za nekih 5 mm.
 
 

Veliki broj modelara, u današnje vrijeme koristi najlonske štipaljke i polugice od karbona, koje onda spajaju epoxy ljepilom. Ovakva kontrolna veza nije fleksibilna po dužini, ali je lagana i jeftina. Tipično se koriste karbonske šipkice okruglog presjeka i dijametra od oko milimetar i po. Da bi se ljepilo dobro učvrstio za karbon preporučljivo je krajeve šipkica malo pošmirglati. Budući da dužina šipkice treba biti vrlo precizna, radi se tako da se prvo na jedan kraj ulijepi najlonska štipaljka, zatim, kada spoj očvrsne štipaljka se montira na servo, a drugi kraj veze provizorno na kontrolnu površinu. Servo se dovede u neutralan položaj tako što se poveže sa prijemniom i uključi stanica, sa svim trimerima i mikserima u neutrali. Onda se nanese ljepilo na preostalu štipaljku i sve ostavi fiksirano nekoliko sati. Kad se ljepilo dobro osuši, recimo slijedećeg dana, kontrolna veza se skine sa modela (ako je moguće) i testira jačina spojeva. Spoj je obično vrlo jak i dugotrajan.
Još jedan način spajanja je koristeći stoppere na krajevima kontrolnih površina ili ručica serva. Oni imaju puno veću fleksibilnost za namještanje dužine kontrolne veze. Osobno, najčešće koristim kombinaciju 2 metode, s jedne strane kontrolne veze koristim Z-bend, a s druge stopper. Detalje kako to izgleda,kao i kako napraviti kontrolne veze, svoj stopper i ostale sitnice od priručnih dijelova, opisat ću u temi "Odabir prvog modela".








TIPOVI SERVO MOTORA:

Kolega jarun75 je jako dobro objasnio na što treba obratiti pažnju kod kupovine serva, koje su prednosti i razlike različitih tipova serva i sve ostalo, tako da ću ja (uz njegovo dopuštenje) kopirati njegov post ovdje.


Osnovno pitanje je koji su pravi servo motori za naše modele?
U čemu je među njima razlika?
Može li svaki servo motor na svaki prijemnik?

1. Metalni ili plastični zupčanici (METAL GEAR vs. PLASTIC GEAR)?

Najvažnija razlika je ta da oni sa metalnim zupčanicima su najčešće jači i mogu više da podnesu udarce od plastičnih. Najčešće u oznakama ovih servo motora stoji dodatno "MG"(Metal Gear).
Međutim također  oni povremeno kod određenih prijemnika izazivaju smetnje i troše se tokom vremena. Preporuka je da se oni u servo motoru mjenjaju povremeno (a neki kažu i prije svakog leta kod većih modela).
Takođe i oni "MG" servoi imaju dodatni problem da proizvođači varaju. Tj. veoma često između metalnih zupčanika "postave" i jedan plastičan, pa ti badava  "MG" sa dodatnom plastikom.

2. Servo sa lagerom (lagerima) ili sa piksom (BALL BEARING vs. BUSHING)?

Svaki servo ima izlaznu osovinu koja prolazi kroz servo kućište. Servo radi mnogo točnije i lakše ako ima lager (kuglični ležaj). S vremenom kučište se potroši  pa se pojave risevi na kučištu. Uvek kada je moguće poželjno je kupiti servo motore sa ležajevima. Veoma često u oznaci servo motora ako stoji "BB" je oznaka  da ima lager (lagere)  "Ball bearing".

3. Digitalni ili analogni servo (DIGITAL vs. ANALOG)?

Može li digitalni servo na moj prijemnik?

Na svaki prijemnik može da se isprogramira  i digitalni i analogni servo.

Gdje je razlika?

Sličnosti:
I digitalni i analogni servo motori mogu da imaju dobar dio istih dijelova. To znači da i jedni i drugi mogu imati isti elektromotor, iste zupčanike i isti potenciometar. Tu ne postoje nikakve razlike.

Razlike:
Ono u čemu se razlikuju je način obrade dolazećeg signala (komande za pomicanje  servo-a).
Analogni servo motor ima posebno projektirani čip za kontrolu motora a digitalni servo ima mikroprocesor i pojačalo za kontrolu.
Kada dajemo signal komande, analogni servo šalje impulse motoru (50 impulsa u sekundi). Kod digitalnog servoa mikroprocesor šalje 300 impulsa u sekundi motoru i motor se pokreće brže.
To ima svoje dobre i loše strane.

Digitalni se centrira perfektno, drži svoju poziciju i brže reagira. Nažalost neki digitalni servači neće trajati duže nego analogni zato što oni "guraju" struju u servo motor u svakom položaju, pa zato lakše i pregore.
Analoni servači  su manje točni, više dostupniji  i trajniji od digitalnih.

Digitalni servo motori troše mnogo više struje i za njih je potrebno u model ugraditi najveću bateriju koja može da stane zbog povećane potrošnje.

Digitalni servači traze elektronski prekidač za napajanje radi dobrog rada mikro procesora. kao i zaštite na kablovima u vidu feritnih prstenova za smanjivanje smetnji.
Digitalni servači nam daju pun okretni moment na svim kutovima  dok analogni ne.

4. Obični (standardni) motor ili motor bez jezgre (ili možemo reći sa drugačijim rotorom) (STANDARD MOTORS vs CORELESS MOTORS)?

Obični elektro motori imaju stator i rotor. Rotor je namotan na metalnu  jezgru. Zbog toga su rotori teški i inertni. Rotor je pričvršćen sa obje strane.
Coreless motori su dizajnirani na istim principima kao ovi prvi, ali su sastavljeni drugačije. Rotor je male težine. Namotaji su napravljeni u cilindru bez metala i pričvršćeni su samo na jednom kraju rotora.
Zato što su mnogo lakši (nema metala u sredini) pri komandi reagiraju mnogo brže, manje su inertni, mnogo brže usporavaju, precizniji su i mogu da generiraju  više snage za istu veličinu.

5. Brzina servo motora i obrtni moment (HIGH SPEED vs. HIGH TORQUE)

Za većinu brži i snažniji motor je bolji. Ustvari servo motori velikih brzina su onoliko dobri koliko čovjek može brzo da reagira.
Veliki okretni  moment je bitan za veće modele ili modele sa velikim površinama za upravljanje gde se stvaraju velike sile (kao što su 3D modeli).
Brzina servo motora se izražava u sekundama za pomicanje  od 60 stupnjeva. Postoje motori od 0.05s - 0.2s a možda i više za 60 stupnjeva pomicanja. Ovde treba primjetiti da ne daju svi proizvođači točno pri kojemu naponu na servo motoru je koja brzina. Nije isto da li je 0.12s za 4.8V ili za 6V napona.

Pravilno bi bilo da se sila na poluzi odnosno momenat na izlaznoj osovini servača testira pod opterećenjem!!! Tako bi se saznala prava snaga servoa u watima [W], naravno.

Skoro sve veličine servača su približno iste brzine ne opterećeni, dok su im snage višestruko razlikuju. Stoga slabiji servači  su sporiji a jači brži pod istim opterećenjem.

Također okretni  moment zavisi od priključenog napona. Motor je snažniji na većem naponu.
Okretni moment se mjeri u kg/cm il u oz/in (ovo je unca po inču). Odnos je sljedeći: 1 kg=35.27 unci, 1 inč=25.4mm. Tako svi proizvođači stavljaju oznake za servače ( po meni nepravilno) jer se sila izražava u Newton [N] i ne u kilogramima [Kg]. Znači jedinica za mjerenje momenta servoa bi trebala biti  Ncm gdje je 1 Newton od prilike 0.1 kg  odnosno 100g.

Kako se to mjeri okretni  moment servo motora?

Na servo motor se zakači poluga (ruka) od 1cm. Proverava se koliku težinu taj servo motor može da drži bez krivljenja. Pa ako može da izdrži 2.63kg, onda je to motor od 2.63 kg/cm ili 36.1 oz/in (unci po inču).

Još za kraj definirane veličine serva

Giant - weights around 100gr (3.5oz)
Standard - 45gr (1.6oz)
Mini - 20gr (.70oz)
Micro - 8gr (.28oz)
Pico - 5.5gr (.18oz)
Wes Technik - 2.1gr (.08oz)
Falcon Servo - 1.7 gr



Boje žica na servo motorima

Proizvođač                                             Plus           Minus                           Signal
Airtronics (Obsolete)                                RED          BLACK (in the middle)       BLACK, WHITE or BLUE
Airtronics / Sanwa (Obsolete)                  RED          BLACK                               WHITE or YELLOW
Airtronics / Sanwa                                    RED          BLACK                               BLUE or YELLOW
Futaba                                                     RED          BLACK                               WHITE
Hitec                                                        RED          BLACK                                YELLOW
Japan Radio                                             RED          BROWN                             ORANGE
Tower Hobbies                                        RED          BLACK                                WHITE
Kyosho / Pulsar                                       RED          BLACK                                YELLOW

Odabir motora

Došli smo i do jednog od važnijih dijelova svakog RC modela, a to je pogonski motor.
Budući da se o ovome može stvarno jako, jako puno napisati, jer doista, ima puno detalja vezano za glavni pogon, pokušat ću se zadržati koliko toliko na onom najosnovnijem, dakle onome što može zadovoljiti apsolutnog početnika bez da ga se unezvjeri sa količinom podataka i opcija pri izboru motora.

Motore dijelimo u 2 kategorije: motori sa untrašnjim sagorijevanjem i elektro motori.

Elektro motori

U današnje vrijeme elektro motori su sa svojom efikasnošću i cijenom većinom prvi izbor početnicima pa ćemo krenuti od njih.

Elektro motori dijele se u više kategorija:


Osnovna podjela je na motore sa četkicama (brushed) i na motore bez četkica (brushless). Motori sa četkicama starije su generacije i uz trošenje i potrebom za zamjenu četkica imaju manju iskoristivost nego motori bez četkica. O vrsti motora ovisi i odabir reglera (brushed reglera- taj ima samo 2 izvoda tj. žice prema motoru ili brushless reglera koji ima 3 izvoda).
Brushless motori su u modelarstvo ušli na mala vrata preko rashodovnih CD pogona, koji u sebi sadrže i motor i regler. To je za mnoge bio način da izbjegnu visoku cijenu tadašnjih modelarskih brushless motora. Danas se solidan motor može kupiti za 10ak dolara, tako da motori sa četkicama nisu više aktualni (bar kod letećih modela). Može se nabaviti i kit, sa žicom za namotavanje, pa kupac sam namotava motor tako da dobije željeni kV broj (KV je dolje detaljnije objašnjen).
Osnovna prednost brushlessa je u efikasnosti, koja je tipično veća za oko 20% u usporedbi sa odgovarajućim motorom sa četkicama. To je lako razumjeti jer kod brushlessa nema trenja na četkicama, iskrenja, i sl. gubitaka. Brushless motori su generalno gledajući jednostavnije a kvalitetnije konstrukcije. Otuda i njihov duži vijek.

Još jedna važna prednost je da mogu okretati velike elise bez upotrebe reduktora, tj. mogu imati veliki moment, a mali broj okretaja, ali i obrnuto, vrlo veliki broj okretaja a manji moment, što je potrebno za EDF (elektro turbina) pogon.


Uz ovu osnovnu podjelu postoji još i podjela po izvedbi statora:

Inrunner - kod kojeg su namotaji na kućištu, a na osovini se nalaze magneti i



Outrunner - kod kojeg se na osovini nalaze namotaji dok se na kućištu nalaze magneti.



Inrunner motori su uži i duži i uglavnom imaju veću brzinu vrtnje nego outrunner izvedbe koje imaju veći okretni moment zbog kućišta koje djeluje kao zamašnjak tj. mogu okretati veću elisu. Outrunner će te prepoznati po statoru u obliku zvona. Kod inrunnera najcesce se koriste „getribe“ kako bi vrhovi elisa ostala u podzvučnim brzinama. Broj okretaja u odnosu na napon označava se sa KV i za inrunner motore ide do 5000, dok za outrunner izvedbi može biti i manji od 200. Tako se npr. Inrunner sa 4000 KV na 11 volti okreće 4000 x 11 = 44 000 okr/min, impresivno zar ne. Većina reglera podržava inrunner i outrunner izvedbe. Proizvođača elektro motora vjerovatno je 10 puta više nego benzinskih. Svaka druga tvornica u Kini ima svoju marku. Najpoznatiji i najskuplji su Hacker, Kontronik, Neu, Scorpion.

Malo oko "brojeva"

Dimenzije elektro motora, što li znače ti silni brojevi kod outrunner motora u nazivu?
Sastavljate svoj avion u kitu, i piše vam u uputama da se preporuča motor 2826-6 2200KV.

Prvi dio (2826) su dimenzije motora. Dakle 28 znači da je promjer samog motora (zvona) 28 mm.
Drugi dio (26) jest dužina samog motora bez nosača za pričvršćivanje.
Ona oznaka 6 ponekad označava broj polova motora, a kod nekih proizvođača i nešto drugo, ne bih ulazio u detalje.



2200KV (iako po nazivu nema logike) označava, kao što sam već naveo, brzinu vrtnje motora po jedinici napona, tj. Voltu : Rpm/V

Dakle, ako takav motor opskrbimo sa 1V napona, on će se okretati u praznom hodu (znači bez propelera) 2200 puta u minuti.
Shodno tome , ako ga pogonimo naponom od 10V, vrtiti će se 22000 okretaja u minuti, što je jako brzo.
Ovo je jedna od bitnijih stvari kod odabira motora za vaš model, jer krivim odabirom može doći do pregaranja motora ili reglera.
Preporuka je da se uvijek držite onoga što proizvođač preporučuje, najčešće u opisu motora stoje podaci koliku maksimalnu struju može podnijeti navedeni motor (s tim podatkom odabirete koliko jak regler vam treba) i koji propeler na određenom naponu baterije ima najveću iskoristivost.
Podatak o snazi motora izražen je standardno u Wattima, a možete i sami doći do maksimalne snage jednostavnim izračunom.
Ako motor vuče max 25A na 3S bateriji sa 6x4 propelerom, onda je računica jednostavna:
Napon baterije x struja = Snaga, ili 11.1x30=277,5W. Za takav "setup" treba vam regler od 30A
Poprilično puno snage za jedan mali , 50 gramski motorić. To je i jedan od razloga zašto sve više (manjih) modela koristi elektro pogon. Za one velike mrcine se i dalje koriste motori sa unutrašnim sagorjevanjem.

Odabir propelera

Idemo dalje na odabir propelera, koji je također jako bitna stavka u svakom "setupu".
Ako ne znate koji propeler odabrati, pogledajte informacije o samom motoru.
Za ovaj konkretni primjer stoje podaci da se za motor preporuča 2S-3S baterija, na 2S preporuča se propeler 7x4, a na 3S propeler 6x4.

Oznake propelera odnose se na promjer x hod propelera. Da skratim i ne zbunjujem početnike, promjer označava potisak ili koliko je propeler "jak" odnosno koliku težinu može povući.
Hod ili korak propelera označava koliku brzinu protoka zraka može postići, samim tim, veća brzina protoka zraka znači i veću brzinu modela u zraku.

Sada će mnogi početnici, kao što sam i ja bio, pomisliti, super. Idem uzeti što brži motor i veći propeler, sa velikim korakom, avion će poletiti kao od šale, jer može dobro povući, a bit će i brz ko metak.
E ne ide to tako.
Kad bih na gore pomenuti motor stavio veći propeler, recimo 9x6, da, po proračunu bih dobio potisak od barem 2 kg i brzinu preko 100 km/h.
No motor s takvim propelerom, zbog njegove veličine i koraka koji stvaraju opterećenje na motoru, bi povukao i do 80A s punim gasom. I što bi se dogodilo ?
Iste sekunde ili dvije, izgorio bi motor ili regler, no po mom iskustvu...oboje.

Ukratko, jako je bitan pravilan odabir "setupa" tj. kombinacije regler-motor-propeler za određene tipove aviona.

Napominjem još jednom:

DRŽITE SE PREPORUKA PROIZVOĐAČA MODELA ILI DIZAJNERA AKO GRADITE SVOJ MODEL.

Za vlastite izračune imate puno On-Line kalkulatora gdje unosite ili odaberete motor koji imate, pridodate mu propeler, a on vam izračuna portošnju, opterećenje, potisak , max brzinu, dužinu leta i sve što bi vas moglo zanimati.

Jedan od takvih je na adresi:

http://www.ecalc.ch/motorcalc.php?ecalc&lang=en

Također postoje i off-line programi koji se redovito nadopunjuju s novim modelima motora, propelera i reglera i koji osobno koristim a može se skinuti sa:

www.drivecalc.de


Napominjem da svi ti programi daju približno točne vrijednosti, ali opet dovoljno točne da nešto ne spalite.



Zašto uopće postoje motori sa manjim KV-om i sa većim KV-om?
To sad ovisi o tipu letjelice, npr. model suvremenog vojnog aviona ili kako se još nazivaju JET-ovi, zbog svog malog raspona krila i uskog profila, zahtjevaju veće brzine za let. Kod takvih modela koriste se brzi motori sa manjim propelerima i velikom korakom ili sa EDF-om, elektro turbinama.



Modeli klasičnih aviona, tipa Cessna, Piper, dvokrilci...koriste sporije motore sa većim propelerima, jer oni nisu za brze jurnjave, nego im je potrebna snaga, dobra vuča, da ih održava u zraku pri malim brzinama.



Propelere također razvrstavamo i na elekto propelere i one za benzinske/nitro motore.

Kod odabira elektro propelera, opet imate više podvrsta:

SF propeleri, ili tzv Slow Flyer. To su propeleri koji se vrte na malim okretajima i kao što ime kađe, služe za spore modele. Najčešće su napravljeni od primjetno mekane i elastične plastike, te imaju ograničenu maksimalnu brzinu vrtnje (do cca 9000 okretaja u minuti). Veće okretaje ne podnose i lako pucaju , pa može doći i do teških ozljeda.



Standardni i sport propeleri. To su propeleri koji podnose velike okretaje, napravljeni su od čvrste plastike i/ili ojačani stakloplastikom. Koriste se na motorima s velikim brojem okretaja (KV-a).



Drveni propeleri. Ako pravite scale modele iz prvog svjetskog rada, jedan od zgodnih detalja je i drveni propeler, koji "uljepšava" cijeli model jer u to doba svi su propeleri bili od drveta.



Karbonski propeleri. Najskuplji i najlakži, izuzetno čvrsti i lagani, također postoje i SF verzije koje koriste multirotoraši. Ako ste bliski vladajućoj garnituri u državi, onda vam cijena ionako ne predstavlja problem







Motori sa unutrašnjim sagorjevanjem

Opet kradem post od kolege jarun75 koji je to odlično objasnio.



GLOW motori imaju veću iskoristivost  omjera snaga / težina  od  motora koji koriste bateriju kao napajanje. Međutim, motori s unutrašnjim izgranjem  su obično više bučani  i skloniji zamaščivanju modela od elektromotora.



Postoje dvije vrste GLOW motora:

Četverotaktni i dvotaktni.

Dvotaktni motori se najviše koriste, uglavnom jer su jednostavno napravljeni,
lagani, jednostavani za rukovanje, lagani  za održavanje, i obično jeftiniji.
Dvotaktni motori rade na velikim okretajima
(HIGH RPM) i stoga može biti vrlo glasan i sa dobrim prigušivačem (Muffler).

Četverotaktni motor ipak također uživaju u nekim modelarima popularnost, uglavnom jer oni proizvode niže, prirodnije zvukove i troše manje goriva.
Oni imaju manju snagu u omjeru  snage/težine na
manjim okretajima, ali pružaju više okretnog momenta
(Koristiti kod većih propelera) od dvotaknih motora



Međutim, budući da četverotaktni motori zahtijevaju visoku preciznost obrade i
više dijelova za proizvodnju, oni su obično skuplji. Oni također trebaju više održavanja i prilagodbe nego dvotaktni, ali oni nisu previše teško upravljivi  i za održavanje.

GLOW motori se u osnovi sastoji od:

- Crankcase - Karter motora što je ujedno i glavno kučište motora s unutarnjim dijelovima.
- Head – Glava : montirana je na vrhu kućišta. Ona na sebi ima peraje za bolje hlađenje motora
- Muffler – Auspuh : prigušivač ispušne buke koja izlazi iz komore za sagorijevanje.
- Carburettor – Karburator : kontrolira količinu goriva i zraka koja ulazi u motor.
- Prop Shaft – Osovina propelera : je dio radilice koja strši iz kartera i na nju dolazi propeler.
- Cranjshaft – Radilica : ona pretvara pokrete klipa u rotacijskom kretanju.
- Piston - Klip : ima cilindričnu formu i djeluje momentom  gore/dolje pokreta ( pod   pretpostavkom da je motor je postavljen uspravno) unutar rukava, koji se zove cilindar.



GLOW karburatori sastoje se u osnovi od:

- Rotating barrel - Rotirajući cijev, koja kontrolira omjer goriva/zraka smjesi koja ide u komoru  za izgaranje.
- Throttle arm - Gas ruka spojena na cijev, što omogućuje da brzinu motora kontrolira servo.
- Idle Stop Screw - Vijak prilagođava koliko daleko gas zatvara cijev.
- Idle Mixture Screw – Vijak za podešavanje količine goriva prilikom ulaska u karburator dok je motor u praznom hodu.
- Needle Valve - Ventil igla za podešavanje količine goriva prilikom ulaska u karburator  tijekom srednjih i visokuh okretaja motora



Svi GLOW motori zahtijevaju posebno gorivo, pod nazivom "GLOW FUEL."
Gorivo se sastoji se od metanola kao baza, s nekim postotkom nitrometana da se poveća energija i pripremljena ulja u gorivu, koje podmazuje i štiti dijelove motora.

Princip rada dvotaknog motora

Dvotaktni motori djeluju na paljenje goriva u svojoj komori za sagorijevanje jednom u svakom okretu njegove radilice.

Gorivo se miješa sa zrakom u rasplinjaču  i prisilno ulazi u  cilindar tijekom kretanja klipa prema dolje  (1. takt).
Dok se klip pomiče prema gore, a mješavina se potiskuje i kad klip dosegne vrh, sviječica  zapali komprimirani plin, prisiljavajući klip prema dolje (2. takt).



Na putu prema dolje plinovi izlaze u ispušni izlaz  dok smjesa goriva ulazi cilindar opet.

Princip rada četverotaknog motora

U četverotaktni motor  smjesa goriva ulazi u komoru za sagorijevanje za vrijeme kretanja klipa dolje kroz ventil kojim upravlja bregasta osovina (1.takt).
Kada se klip pomiče prema gore, ventil zatvara, a mješavina se potiskuje (2. takt).
Kada klip dosegne vrh, sviječica zapali komprimirani plin, prisiljavajući klip prema dolje (3. takt).
Na sljedeće kretanje klipa gore, drugi ventil se otvara i omogućuje ispušnim plinovi izaći (4. takt).
Klip se opet pomiče prema dolje i smjesa goriva ulazi u komoru za sagorijevanje
opet, ponavlja se 1.takt.

GLOW motori obično imaju jednostavan sustav paljenja temelji na žarnici koja je sastavljena od malog svitka platinaste žice umjesto svjećice. Baterija od 1.5V se koristi za zagrijavanje žarnice samo tijekom postupka pokretanja motora i uklanja se kada je motor dostigao određene ninimalne okretaje. To je moguće jer se žarnica drži užarena od topline koja se proizvede tijekom kompresije i izgaranja bez potrebe za baterijom.

Postoje dvije dužine dostupnih GLOW sviječica. Kratke one se obično koriste na motorima manjim od 2.5cc (0,15 cu u). Neke imaju metalnu ovojnicu na dnu navoja (vidi sliku) koji sprječava sirovo gorivo da smanji toplinu iz elementa tijekom mirovanja.



Tu su i tzv "HOT" i "COLD" GLOW sviječice, koji se odnose na njihovu učinkovitost svitka ovisno o radnoj temperaturi. Temperatura žarnice ovisi o nekoliko faktora, kao što su od koje je legure svitak, debljina i duljina, veličina otvora u kojem se svitak nalazi, kao i od kojeg je materijala tijelo žarnice napravljeno.



Obično manji motori i oni koji rade na manje % nitra češće koriste "HOT" GLOW sviječice. U slučaju sumnje samo koristite preporuku proizvođača motora.

Turbo GLOW sviječice imaju skošene krajeve koji odgovaraju navojem na glavi motora.
Tvrdnja je da manje propuštaju kompresiju oko žarnice i manje prekida u komori za izgaranje. Također rupa u glavi cilindra, što izlaže žarnicu sa smjesom u cilindru je mnogo manji, to je rezultiralo u manje grube rubove koji bi mogli svoriti neželjena žarišta,
Turbo plug je prikazan na lijevoj slici ispod.



Glow motori mogu imati obično brušenu  radilicu ili sa kugličnim ležajevima.
Motori s kugličnim ležajevima obično imaju bolje performanse, pokreću se glatko, i traju duže, ali su skuplji od onih s običnom radilicom.

Model motori temelje se obično na gradnji klipa i cilindra i to na dvije metode:

Motori s karikama ili ABC.

Motori s karikama su glavni način gradnje sve do nedavno. Sastoji se od aluminijskog  ili željeznim  klipom  sa karikom  u klipnom utoru. Klip daje kompresiju kada radi.Motori s karikama su jeftiniji za obnoviti kompresiju nakon duže eksplatacije zbog jednostavne zamjene karika, i općenito nisu skupe.
Oni zahtijevaju bolje podmazivanje u režimu rada isto tako moraju imati konstatno bogato podmazivanje. Isto tako ako su karike imalo oštečene može doći do težeg paljenja motora zbog slabije kompresije.

Novija metoda je ABC, koja se zalaže za Aluminijski klip, mesing, krom
gdje aluminijski klip radi u kromiranom brass cilindru. Klip i cilindar su usklađeni u tvornici prilikom izrade i daju savršenu kompresiju.
ABC motori lagano se startaju s rukom, daju puno više snage od motora s karikama, puno su otporniji i manje su skloniji trošenju prilikom eksplatacije.

Schnuerle portan motori imaju nekoliko ulaza  goriva u usisu s tri strane cilindara dopuštajući da više goriva ulazi u komoru za izgaranje. To daje nešto više snage nego sa standardnim usisom goriva, koja ima samo sa jedne strane ulaz goriva nasuprot izlaznoj strani plinova . Schnuerle motor je obično nešto skuplji zbog skuplje proizvodnje koja je uračunata u cijenu.

Veličina spremnika za gorivo i položaj utječe na rad motora tijekom leta.

Tipično postaljanje spremnika goriva  je prikazan na slici ispod:



Kada je motor u uspravnom položaju, spremnik za gorivo treba biti centriran na istoj razini kao i igle ventila ili ne manji od 1 cm, (3/8in) kako bi se osigurao pravilan protok goriva.

Prevelik spremnik goriva može uzrokovatikod motora presiromašnu isporuku goriva tijekom strmog uspona i prebogatu isporuku goriva prilikom obrušavanja.
Normalne veličina spremnika za motore između 3.5cc (0,21) i 6.5cc (0,40) je 150 - 250cc.

Baterije i punjači

LiPo (litij-polimer) baterije

U današnje vrijeme ova vrsta baterija potisnula je NiCd (nikal-kadmij) i NiMH (nikal-metal-hidrid) baterije zato što uz malu težinu daju velike struje i malen pad voltaže. NiCd se i dalje koristi za napajanje RC komponenti kod jedrilica (prijemnik i serva), kao i u stanicama, ali velika je vjerojatnost da će vaš novi elektro model biti pogonjen upravo sa LiPo baterijama.

Dok se NiCd i NiMH baterije za RC modele obično sastoje od 4 do 8 ćelija, dotle LiPo dolazi u paketu od 1 pa do čak 12 ćelija, mada se ove iznad 6 ćelija dosta rjeđe koriste.
Nominalni napon jedne lipo ćelije iznosi oko 3.7V.
Napon jedne ćelije je 4.2 Volta kad je ćelija napunjena 100%.
Oznake na baterijama nam govore koliko ćelija pojedina baterija ima, i za tu oznaku se koristi slovo S.

Pa tako imamo u specifikacijama da su 2S baterije napona 7,4V, 3S baterije 11.1V...

Druga oznaka na bateriji koja je bitna je njen kapacitet, izražen u mAh (miliamper satima).
Što je kapacitet vaše baterije veći, duže će vam model letjeti.
Naravno, baterije većeg kapaciteta su i teže, pa morate paziti da ne pretjerate s ukupnom težinom modela, jer pretežak model ne leti uopće.

Treća oznaka koja je jako bitna kod baterija je oznaka C (zove se još i C-rating).
Kod ovoga ćemo se malo zadržati jer je to dosta zbunjujuće početnicima.
C-rating nam govori koliku jakost struje baterija može konstantno isporučivati.
Jakost struje koju baterija može konstantno isporučivati u ovisnosti je i s kapacitetom same baterije.
Pa tako dolazimo do formule kapacitet (u Ah) x C-rating = max.struja baterije

Primjer, baterija 2200mAh, s oznakom 20C:

2200mAh je 2.2 Ah (amper sata) puta 20 = 44A
Dakle ta baterija je predviđena za maksimalno konstantno pražnjenje od 44A.
Ista takva baterija, ali sa 40C, može konstantno opskrbljivati strujom od 88A

Neke serije baterija imaju u dvije oznake za C-rating, primjerice Turnigy Nano-Tech serija, na kojima stoji 25-50C.
Što sad to znači?
To znači da je baterija nominalno 25C i da podržava konstantno pražnjenje od 25C, no podržava i tzv. burst (kratkotrajno vrijeme cca 1-2 sekunde) pražnjenje, kada struja može u kratkom vremenu skočiti i do 50C, a da ne ošteti bateriju.

Treba napomenuti da su baterije s većim C-ratingom skuplje od onih s manjim i koji gram teže.
Također, ako kupujete baterije renomiranih proizvođača (Gensace..), možete biti sigurni da je C-rating baš taj koji je napisan. Takve baterije su ponekad i višestruko skuplje od kineskih.

No kinezima nije teško ništa napisati na svoje (polu)proizvode, pa se nemojte iznenaditi da naiđete na jeftinu bateriju sa visokim C-ratingom, koja vam se na kraju , nakon 2 leta , napiri i postane neupotrebljiva. To je zato jer dosta često napišu da je baterija 25C, a u stvari, ona je jedva 10 ili 15C.
Iz osobnog iskustva, preporučam da uvijek uzmete bateriju od barem 30C, kao dovoljno dobre i ne toliko skupe pokazale su mi se Zippy Flightmax serija baterija sa HobbyKinga.





Svaka baterija ima 2 izvoda. Onaj sa debelim žicama i različitim vrstama konektora (konektor ovisi o kapacitetu i struji koju baterija može isporučiti - mali konektori za male struje, veći za velike), to je glavni izvod baterije i spaja se na ESC (regler).

Drugi izvod sa tanjim žicama (od 3 žice pa naviše - ovisi o broju ćelija u bateriji) se zove balansni izvod , i u biti je to izvod sa svake ćelije u bateriji, a koristi se prilikom punjenja baterije da bi se pratilo stanje svake pojedine ćelije u bateriji.


Mana Lipo članaka je njihova velika osjetljivost, kako na udarce tako i na napon. Ako napon pojedine ćelije padne ispod 3 V ćelija može biti trajno uništena.
Isto tako oštećena (deformirana) baterija može biti veliki rizik za korištenje ili punjenje, jer može doći do zapaljenja ili eksplozije.

Općenito, treba se držati nekoliko osnovnih pravila prilikom upotrebe LiPo baterija:

- Koristiti samo specijalne punjače za LiPo

- Nikad ne ostavljati bateriju da se puni bez nadzora. Povremeno provjeravati da se ne pregrijava.

- Ne puniti bateriju u vozilu.

- Ne preopterećivati bateriju sa neodgovarajućim motorom / elisom (da povlači više struje nego što može)

- Koristiti samo one reglere (ESC) koji su namijenjeni za LiPo.

- Paziti da ne dođe do kratkog spoja.

- Nikad bateriju ne udarati, bušiti, deformirati ili prelemljivati.

- ne ostavljati LiPo bateriju u modelu, prikopčanu na regler


Čuvanje (skladištenje ) baterija

Baterije, kada se duže vremena ne koriste, treba staviti u tzv. Storage Mod. To svaki bolji punjač LiPo baterija ima, a radi se o tome da taj mode svaku ćeliju dovede na napon od 3.8V.
Taj napon omogućava bateriji da duže vremena nekorištenja ne gubi svoja svojstva.

Da malo rezimiramo sve na što treba obratiti pozornost s baterijama.

Ubojice baterija:

- napon ispod 3.2V u korištenju
- napon ispod 3,6V u stajanju
- punjenje preko 4.2V
- temperatura iznad 60
- brzo >0.5C punjenje na temperaturi ispod 10 Celsiusa
- korištenje više od 80% kapaciteta
- skladištenje na punom 4,2V naponu

Kratkotrajno spremanje (2 - 4 dana)

Ako želite puniti baterije par dana prije letenja (maks do 4 dana) napunite ih na 4,1V po ćeliji koristeči LiIo mod na Vašem punjaču. Na dan letenja dopunite ih sa LiPo modom do 4,2V po ćeliji koristeči 2C punjenje.  Za punjenje na dan letenja treba Vam 10 min (od 4,1 do 4,2V) i baterija će biti spremna.

Temperature

Ako su baterije bile spremljene na manje od 18C (ovo su celsiusi - sad mi se mota celsius i C baterije)  ne valja ih puniti sa više od 1C. Ako su baterije bile na 10 Celsiusa ne puniti sa više od 0,5C. Ako su bile na 0 ili ispod - ne puniti uopće.


Ako se baterija vrati sa letenja na više od 40 Celsiusa - ne puniti dok se ne ohladi - a isto tako prekontrolirati Vaš pogon - zašto vuče tako puno.

Baterija koja se vrati sa letenja na preko 60Celsiusa - 


Zimsko letenje - baterije čuvati na sobnoj temperaturi i u autu držati na toplom. Ako su ispod 10 Celsiusa - treba ih predgrijati - držati u toplom autu ili u džepu ili napraviti grijač za baterije.

Ako već radite box grijač za baterije - preporučeni raspon temperatura je 38 - 45 Celsiusa.

Bateriji koja je hladna jako raste unutarnji otpor i više nije u stanju dati zahtjevane struje. Hladna (ledena) baterija jedva da može opskrbljavati prijemnik i servoe.

Puno ciklusa na bateriji je puno bolje nego stara baterija sa malo ciklusa. Očekivani životni vijek baterije je 150 - 200 ciklusa. Ako baterija stoji bez korištenja - propada puno brže.

Nove baterije - nikada korištene - mogu stajati jako dugo. Sve baterije u proizvodnji dobivaju "zaštitni" skladišni sloj između elektroda koji se razgrađuje prilikom par prvih punjenja. Iz tog razloga prvih 2-5 punjenja treba raditi sa max 1C, a i pražnjenje nebi trebalo biti puno veće.




Punjači

Upotreba punjača sa tzv. balanserom je preporučljiva, odnosno, ako vaš punjač nema u sebi balanser, korisno je dodati vanjski, koji se prikopčava između baterije i punjača. Skoro sve nove baterije na tržištu prodaju se sa dodatnim konektorom za punjenje (balance), koji se prikopčava na balance port od punjača.

Uvijek morate dobro proučiti uputstvo za bateriju i punjač prije punjenja vaše prve baterije.

Zašto je to bitno ?
E pa baš zbog svega gore napisanoga u vezi baterija. Balansni punjač je u stvari malo računalo, koje prilikom punjenja stalno nadzire napon pojedine ćelije i ne dozvoljava da se jedna ćelija previše napuni u odnosu na ostale, ili da pređe maksimalni napon od 4.2V po ćeliji.
Također, ti punjači imaju razne režime rada, od gore spomenutog Storage Moda za skladištenje baterija, pa sve do ciklesa punjenja i pbažnjenja baterija.
Također, s tim punjačima možete puniti i ostale vrste baterija (LiFe,LiIo, NiMh, NiCd, Pb...).

Uz neke kupovne RTF modele dolaze mali punjači za 2S i 3S baterije, koji pune malom strujom (max 500mA).
Ti punjači su vam OK za početak, ako ste u stisci s novcem (a tko nije), ali nisu preporučljivi za dužu upotrebu, jer s njim ne možete recimo staviti bateruju u Storage Mod za skladištenje, a i ne balansiraju ćelije baš najbolje, tako da može doći i do oštećenja baterije.
Osim toga, zbog male struje punjenja, s takvim punjačem ćete bateriju od 2200mAh puniti skoro 4-5 sati..pa sad zamislite da imate 3 baterije, koje planirate u jednom lijepom danu iskoristiti za let svojih modela, koliko će vam trebati vremena da sve 3 napunite.
Primjer jeftinog punjača i punjenja baterije je prikazan na slici:





Minimum za vaš prvi punjač preporučam IMAX B6 ili Turnigy Accucell koji mogu puniti baterije od 1S pa sve do 6S i maksimalnom strujom od 5A, što vam je za početak, savim dosta.
Naravno, za taj punjač potreban vam je i adekvatan ispravljač, najbolje neki od laptopa koji može isporučiti 5A struje na naponu od 12-18V.



Postoje i puno skuplji punjači, koji mogu puniti i više baterija odjednom, imaju veće struje punjenja i koštaju jako puno, što ne ulazi ovu temu za početnike, pa o tome neću sada ni pisati.

Odabir prvoga modela

Najprije, ne dozvolite sebi da se lako obeshrabrite. Ovo je hobi za strpljive i uporne. Letenje je nešto što zahtjeva preciznost, kvalitetu i znanje. Samo pomislite koliko su stoljeća ljudi maštali o načinima da polete! A danas svaki modelar ima osnovna znanja o aerodinamici, materijalima i gradnji koji su bila tajna i za Da Vincija. Kada se naučite da projektirate, napravite i upravljate jednu leteću napravu, možete zadovoljno reći da pripadate u povlašteni krug onih koji su savladali "tajnu letenja".

Nemojte se brinuti da li će se vaš prvi model razbiti - sigurno hoće. Prije ili kasnije. Lomovi se događaju i onima sa 20 godina iskustva. Ponekad se to događa bez "ljudskog faktora" - radio smetnje (najčešće kod jeftinih kineskih stanica), otkazi baterije i sl. Autor ovih redova je razbijao i gubio modele na sve, reklo bi se, načine na koje je to moguće. Jedino nikad nisam imao "mid-air collision", tj, sudar u zraku sa drugim modelom. I to će se sigurno ddogoditi jednog dana. Zato je bilo: neuspjelih akrobacija, loše izvedenih sletanja, udaranja u table i drveće, sletanja na vodu, otkaza radija, pucanja krila u zraku, gubljenja iz vida na visini i gubljenja modela u visokoj travi.


Odabir prvoga modela podijeliti ćemo u dvije kategorije, kupovni modeli i modeli koje sami napravite.



Kupovni model

Kao prvo uzmite model koji vam je lijep. Nemojte odmah gledati akrobate i 3D modele kao ni vojne lovačke avione (pogotovo ne modele u mjerilu – „scale“ iz prvog ili drugog svjetskog rata) jer su vrlo zahtjevni za letenje i vrlo krhki pa će brzo biti u „ne letnom“ stanju.
Izbjegavajte simetrične profile i usmjerite se na visokokrilce prelomljenih (blagi V) krila koji imaju tendenciju samostabilizacije i opraštaju pogreške. Početnički model nije brz, a samim time i brzina prilaza i slijetanja je mala pa će te imati više vremena za reakciju i korekciju pogrešaka.

Za početak vam treba model koji je dovoljno spor i dovoljno stabilan u svim vremenskim uvjetima i koji prašta početničke greške. Također, popravak modela mora biti što jednostavniji, kao i dostupnost rezervnih dijelova.

Ranije su se RC modeli prodavali kao kit od balza drveta, koji je trebalo sastaviti, pa su šanse jednog početnika da pravilno napravi, izreglira i poleti svoj prvi model bile prilično male. Posebno ako se sve radi bez nadzora nekog iskusnijeg modelara. Danas se početnički modeli većinom prodaju kao ARF (Almost Ready to Fly) i RTF (Ready to Fly) modeli od raznih pjenastih materijala, što znači da se mogu sastaviti za svega par sati. RTF modeli dolaze sa svim već ugrađenim RC komponentama, baterijom, punjačem, motorom kao i daljinskim upravljačem.
Moj savjet je da izbjegavajte pakete „all in one“ sa modelom, stanicom i elektronikom zajedno jer uglavnom sadrže osnovne „dječje“ 4 kanalne stanice i najosnovniju (čitaj najjeftiniju) elektroniku.

Uz svaki model proizvođač će navesti i broj i vrstu servo motora potrebnih za taj model. Slobodno kupite preporučene/najjeftinije servaće za početak i nemojte se opterećivati brzinom i momentom. Samo pripazite na masu. Ako proizvođač kaže 9 grama micro servo nemojte uzeti 40 gramsku mrcinu „da jače vuče“.

Prije prvog leta jako je važno provjeriti da li se centar težišta (CG) nalazi kako je naznačeno u uputama za model. Položaj težišta se može podešavati pomicanjem baterije ili dodavanjem olova u nos ili rep. Početnici po pravilu zanemaruju pitanje težišta, a to je upravo recept za katastrofu. Ako težište nije točno tamo gdje treba  biti (plus-minus milimetar ili dva), nema šanse da model pravilno leti. Za orjentaciju, CG, tj. točka težišta, treba biti na 1/3 širine krila mjereno od prednje ivice krila. Poslije prvih par letova obično se položaj težišta još malo podesi, npr, pomakne se malo unazad, ako model nije dovoljno pokretljiv i ruši nos, ili unaprijed ako je nestabilan i težak za upravljanje.
U pravilu, na prvom letu, bolje da vam je model malo teži na nosu, nego na repu, jer ako je pretežak na repu, model (bilo koji) je neupravljiv.

Druga važna stvar je da se komandne kontrolnih površina moraju pokretati perfektno. Nema nikakve svrhe polijetati sa modelom kod kojeg "ne radi sve kako treba". Ništa drugo nećete postići osim što ćete razbiti model. Dakle, treba provjeriti da li serva mogu izvršiti puni hod u oba smjera, da se žice od kontrolnih veza pri tome ne izvijaju, da li se kormilo uvijek vraća u neutralnu poziciju kada se palica otpusti, itd. Kod nekih modela od pjene ne postoje šarke na kontrolnim površinama (aileronima, rudderu i elevatoru), nego samo uprešani žlijeb - treba zato otkvačiti kontrolnu žicu i razmrdati kontrolnu površinu prstima sve dok se ne pokreće sasvim lako. U suprotnom, servo neće imati dovoljno snage da pomiče površinu, ili se ono neće vraćati u neutralni položaj.

Treće na šta treba obratiti pažnju su motor i elisa - da li je sve dobro zašrafljeno? Nekad spakuju model u kutiju sa nedovoljno stegnutom elisom, ili nosačem motora, a kupac na to ne računa i eto nevolje. Ne zaboravite da RC model nije bezopasna igračka. Povrede su moguće, prije svega od elise.
Nikad ni sebe ni duge ne dovodite u ravninu okretanja elise ili ispred nje. Pri testiranju rada motora najbolje je oči zaštiti npr. naočalama za sunce, za svaki slučaj.


Dakle, kakav bi model bio najbolji za početak? Jasno je da treba biti jeftin, lagan za upravljanje i otporan na padove. To će svakako biti visokokrilac, lagan i stabilan,ili elektro jedrilica, a poželjno je i da motor bude iza krila, kako ga pad na nos ne bi oštetio. Danas postoje na tržištu na desetine modela koji slijede ovaj koncept.

Jedan od popularnijih modela je HobbyKingov Bixler u verziji 1 (ili 1.1).
To je uistinu dobar model za početnike, nije skup i lako se popravlja sa priručnim materijalima.



U početničke modele spadaju još AXN Floater i Multiplexovi modeli EasyStar i EasyStar II sličnog koncepta, samo malo veće cijene (kod Multiplexa) .





Samogradnja modela

Za one kojima roditelji nisu načelnici općina, liječnici, saborski zastupnici ili nogometaši, ulazak u ovaj hobi može proći i jeftinije ako se odluče za samogradnju svojih prvih modela.



Dva su načina samogradnje modela:

Klasična , konstrukcijska gradnja modela od balze, što zahtjeva puno strpljenja i vremena kao i znanja i pomoći nekog iskusnijeg modelra i

Izgradnja modela od "izolacije" tzv. deprona, stiropora i sličnih pjenastih materijala.

Ova potonja je puno brža i jeftinija, pa ću se bazirati na njoj, jer to stvarno svatko može na vrlo jednostavan način napraviti.

Od alata vam je potrebno: škare, skalper, selotejp,brusni papir, flomaster ili kemijska olovka.

Za ljepljenje deprona se najboljim pokazao UhuPor, a za čvrste spojeve (poput nosača motora i ramenjače u krilu) 5 minutni Epoxy, neki koriste i vruće ljepilo.





Materijal je depron najčešće debljine 6mm, njega i njegove varijante možete naći u trgovinama koje prodaju laminate. To su one zelene ploče, debljine 6mm, koje se stavljaju ispod laminata, poznate pod nazivom Arbiton.

Pravi, bijeli depron, se nađe pod imenom Climapor.



Vaš prvi avion jednostavne gradnje može biti gotov za dva popodneva laganoga rada (bez bojanja modela),pa ću ovdje napisati neke preporuke za prvi model, koji odabrati i kako ga napraviti.

Dobra stvar je što u nekim trgovinama možete kupiti te depronske ploče (Arbiton, Climapor) na komad, a ne cijelo pakovanje.
Jedna ploča košta oko 8 kn, a za avion vam trebaju 2 ploče, što svodi cijenu materijala na visokih 16kn.
Isto tako, kada model razbijete, šteta je većinom na samom stiroporu, elektronika vam u 99% slučajeva preživi.
Nju iskoristite ponovno u novom modelu kojeg složite za 2 popodneva

Pa da krenemo.
Definitivno za prvi model odabrati neki koji nema motor i propeler na nosu, baš zbog prvih padova (isto kao i kod preporuke za kupovne modele) i koji je tzv. profilne gradnje, ukratko, sa jako malo dijelova bez zatvorenih površina kao što su trup modela i sl.

Iz mog osobnog iskustva, dva modela su se pokazala kao izvrsni za početak:
F-16 Falcon i F-22 Raptor.

F-16 je lakši i brži za napraviti i nije toliko "reaktivan", znači leti lijepo i sa ne prevelikom brzinom, leti i kad mu se isključi motor gotovo kao neka mala jedrilica, što je zgodno za slijetanje.

F-22 ima slične karakteristike, s tim da on može biti i puno brži i "reaktivniji" na komande palice, pa su s njim moguće svakojake vragolije u zraku.

Kako da napravim svoj prvi avion , odakle mi dimenzije, način sastavljanja ?

E pa ovako, dovoljno je skinuti za određeni model PDF datoteku s nacrtom, nacrt isprinati na običnom printeru u omjeru 1:1 (s nacrtom u PDF Readeru odaberete na printanju "Posterize" i Cut Marks da vam označi križiće za rezanje), takve isprintane papire obrežete po označenim križićima (Cut Marks) i složite u jedinstveni nacrt. Iz njega onda izrežete sve dijelove, precrtate na ploče deprona i skalperom izrežete sve potrebne dijelove.

Slika jednog izrezanog modela:




Slijedi urezivanje ramenjače u krilo.
Zašto je to potrebno ?
Pa avion raspona krila 1m, od tog mateijala, ne može izdržati naprezanja u letu i odmah bi se krilo prelomilo. Zato se sa epoxy ljepilom ulijepi ramenjača.
Prvo je potrebno na naznačenom mjestu napraviti skalperom V utor cijelom dužinom gdje ide ramenjača, i onda ju u taj utor ulijepiti i ostaviti da se osuši.
kao materijal za ramenjaču najbolje su karbonske šipke ili cijevi od 5-6mm debljine. Dovoljno su čvrste i lagane.
Naravno da toga u našoj državi punoj blagostanja nema, a kupovinom vani , gdje je karbon jeftin, recimo iz kineskih trgovina, dolazite do problema poštarine, budući da je poštarina za određene veličine paketa dosta skupa.
Pa se dovedete pred zid, jer 2 karbonske šipke koštaju 3$ (ili 18 kn), a poštarina za njih gotovo 25$.

No stari hrvatski mudraci su i tome doskočili.
Zaputite se lijepo u trgovinu za Lov i Ribolov i tamo si kupite jednu plastičnu strijelu za 10kn, kojoj odrežete metalni vrh i ona 3 pera na kraju.
I eto dobre ramenjače

Kontrolne površine spajate šarkama, ako ste ih kupili.



Ako niste, nema veze, sve se to da lijepo selotejpom napraviti (ja osobno u 90% slučajeva koristim selotejp kao šarke).

Bitno je da one dijelove kontrolnih površina koji se spajaju sa ostatkom krila, skalperom ili brusnim papirom ukosite za 45 stupnjeva. Isto treba napraviti i sa druge točke spajanja, dakle na krilu.

Sve vam piše u uputama za pravljenje aviona (linkovi su niže dolje), a ovdje su vam i slike kao se to radi.
Bitno je reći da selotejp treba ići s obje strane, i da obavezno provjerite hod kontrolne površine.








Za povezivanje kontrolnih površina koriste se karbonske ili metalne šipkice, "rogovi" sa više rupa i stopperi ili štipaljke.



Rogovi:


Štipaljke:


Stopperi:




E sad, to se sve može kupiti...ali i ne mora.

Još su stari tibetanski monasi (inače porijeklom Slavonci) 3000 godina prije Krista nadošli na jeftino rješenje.
Rogove su pravili od (tada još nepoznatih i neizumljenih) starih kreditnih kartica, za šipke su koristili stari rashodovani kišobran, a stopperi su bili luster kleme.

Potrebno je napomenuti da se mjesto montaže "rog"-a nalazi tako da je spoj šipke i roga točno iznad pregiba kontrolne površine, zboj najveće efikasnosti pomaka:




Nosač motora napravite od 3mm šperploče, i zalijepite ga 5min Epoxy-em
Serva možete uljepiti vrućim ljepilom, drži čvrsto, a i kasnije ako ga treba zamjeniti , može ga se jednostavno odljepiti (malo fenom ugrijete oko serva da ljepilo popusti).

Gotov model na kraju izgleda ovako:



Setup za model:
Kao što sam već prije napisao, držite se onoga što preporuča proizvođač aviona ili njegov dizajner.
Za oba ova početnička modela setup je isti, dakle, kad se odlučite kojega ćete praviti, potrebni su vam još 2 serva, propeler, motor i regler.

Motor: 2200KV
http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__12919__D2826_6_2200kv_Outrunner_Motor.html
ili
http://www.rctimer.com/product_116.html


ESC: bilo koji 30A
http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__15205__Hobby_King_30A_ESC_3A_UBEC.html
ili
http://www.rctimer.com/product_146.html


Servo: 9gramski, opet bilo koji
http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__662__HXT900_9g_1_6kg_12sec_Micro_Servo.html


Propeler : 6x4
http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__7936__TGS_Sport_6x4E_Precision_propeller.html
ili
http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__9873__JM_6x4_152_5x102mm_propeller_2pc_bag_.html
ili
http://www.hobbyking.com/hobbyking/store/__22423__APC_Style_Propeller_6x4_2pc_.html

Baterija: 2200mAh 3S minimalno 30C

I to je to.

Model možete obojati bilo kojom bojom ili lakom na bazi vode, uljepšati ga po svojoj viziji.



Moj prvi model bio je F-16 i izgledao je ovako:





Moj zadnji F-22 napravljen jednog vikenda izgleda ovako:






I na kraju, gdje skinuti nacrte za ova dva početnička modela.



F-16:
http://rc.tomhe.net/f-16
http://www.rcgroups.com/forums/showthread.php?t=964249

F-22:
http://rc.tomhe.net/f-22
http://www.rcgroups.com/forums/showthread.php?t=723890

U svakoj arhivi imate i upute sa slikama o cjelokupnoj gradnji svakoga modela, tako da mislim da neće biti nikakvih nedoumica.

A kad se malo usavršite u gradnji "depronaca", ovdje imate besplatne nacrte za preko 700 modela aviona:

http://rcflug.ch/plans/



Od te "izolacije" daju se napraviti stvarno svakojaki modeli, za neke me često ljudi pitaju gdje sam ih kupio...pa dok im objasnim da je to ručni rad od stiropora, budu u nevjerici i čudu.
Nadam se da sam ovim opisima malo pomogao početnicima u ovom lijepom hobiju.